Čovjek – bezdušnost

Pripremio: don Damjan Raguž

Četvrtak, 4. kolovoza 2011.

Isus reče: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a dušu ne mogu ubiti“!

Netko je parafrazirao ovu Isusovu rečenicu pa je rekao: „Bojte se upravo onih koji mogu u čovjeku ubiti dušu, čovjeka učiniti bezdušnim“.

Onaj totalitarni sistem činio je upravo to,u mnogim ljudima ubio je dušu. Prisiljavao ih je da rade protiv svoje vlastite savjesti, da radi materijalnih interesa prodaju svoju slobodu: ono što je pisao Dostojevski: „ Daj nam kruha,uzmi našu slobodu“:

Prisiliti čovjeka da radi materijalnih interesa proda svoju slobodu to znači ubiti u čovjeku čovjeka – ubiti dušu. Čovjek postaje bezdušan. Ta bezdušnost opasnost je ove naše moderne civilizacije. Ova naša civilizacija, možemo reći, jest civilizacija stvari, težnja posjedovati uvijek nove stvari, nove proizvode moderne tehnike. Ta civilizacija stvari potiskuje iz života čovjeka ono duhovno što bi trebalo pokretati čovjeka. Čovjek sve više gubi dušu, zahvaća ga osjećaj bezdušnosti, život sve više gubi privlačnu moć, sve voše gubi vitalnost. On nema vizije jednog ljepšeg svijeta za koji bi se isplatilo boriti se, žrtvovati - čovjek našeg vremena izgubio je dušu, srozao svoj život na nivo instinktivnoga.

Fromm kaže: „On živi u štali, modernoj, uređenoj štali“. Život mu je određen instinktima – kao što kaže moderni film – živi u carstvu čula – izgubio je dušu.

Netko je dobro rekao kako je najstrašnija situacija što je danas čovjek izgubio osjećaj za drugoga – sve više je ljudi koji su postali bezdušni.

U jednom gradu muž je napustio ženu i petero djece,a za njega je netko rekao da je on dobri duh grada. Svećenik je tada primijetio – ako je on dobri duh grada tada ja živim u gradu u kojem dušu imaju samo nogometne lopte.

Gospodine, daj da u našem selu i gradu bude više onih koji će kroz nesebičnu ljubav pokazati kako imaju dušu, daj da u svijetu što manje bude BEZDUŠNIH!